Jedan od pozitivnih primjera poljoprivrednog razvoja, ali i najreprezentativnijih kada je riječ o Zeničko-dobojskom kantonu, jeste priča o farmi magarca „Mali farmer“ iz Zavidovića, a čije zaštitno lice i autor ove ideje je Alen Jusupović, magistar poljoprivrede koji je ovu priču počeo prije 12 godina.
Danas, pored uspješnog menadžmenta farme, Alen Jusupović djeluje i u sferi turizma i ugostiteljstva, projektnog menadžera i drugim poljima društvenog angažmana, a sve to primarno kroz sektor poljoprivrede.
Iz tog razloga u njemu smo vidjeli odličnog sagovornika za razgovor o poljoprivredi, prilikama koje ona nudi i njegovim savjetima u pogledu postizanja uspješne poljoprivredne priče u Zeničko-dobojskom kantonu.
Za početak Alene, kada neko kaže „poljoprivreda“, šta to za tebe znači? Koje su prve asocijacije što imaš?
Kada se pomene poljoprivreda, prva stvar koja mi pada na pamet su sreća, sloboda, sigurnost, snaga, samostalnost i stabilnost. Ovih „6S“ nisu samo asocijacije, već su temeljne vrijednosti koje poljoprivreda donosi svakom pojedincu, a samim tim i cijelom čovječanstvu. Proizvodnja hrane je od prvog čovjeka pa do danas bila jedna od osnovnih djelatnosti kroz historiju. Čak i nauka, kroz Maslowljevu piramidu potreba, potvrđuje da je hrana osnovna ljudska potreba, pored spavanja, potrebe za domom, odjećom i razmnožavanja. Zato vjerujem da je poljoprivreda više od posla – ona je način života i ključ za napredak, kako pojedinca, tako i cijelog čovječanstva. Uvijek se sjetim čovjeka iz sela Domislica, kod Novog Šehera, koji mi kaže da njih, baš u tom selu, nije uopšte pogađala nestašica brašna od prije par godina u doba korone. Ljudi su imali toliko proizvedene pšenice da nisu osjetili nestašicu. Samo poljoprivrednik može u isto vrijeme biti sretan, slobodan, siguran, snažan/sit, samostalan i stabilan.
Kako vidiš stanje poljoprivrede u našem kantonu?
Poljoprivreda u Zeničko-dobojskom kantonu, po mom viđenju, je u blagoj stagnaciji, pa čak i padu, prvenstveno zbog mentaliteta i stava ljudi da nije moderno baviti se poljoprivredom, te odlaskom stanovništva. Imali smo unazad par godina veliki skok u malinarstvu, čak mislim da je ZDK bio lider u proizvodnji maline u BiH ili čak u samom vrhu. Naravno, očekivati je nakon svakog ekstremnog uzleta i određeni pad. Nije samo biljna proizvodnja pogođena ovim trendom, stočarstvo proživljava istu putanju. Međutim, u razgovoru sa mladim ljudima, osjetima da ovaj „EKG“ put kojim ide poljoprivreda u ZDK jako brzo očekuje novi uzlet. Ovakve asimetrije su najnormalnija stvar u privredi, tako se manifestuju i u poljoprivredi. Najbolja situacija je da razlika između ekstrema nije velika, da nemamo puno oscilacija između uzleta i padova, ali kao što rekoh, na prirodne pojave i trendove je nekada jako teško utjecati.
Ima li budućnosti u Zeničko-dobojskom kantonu kroz poljoprivredu?
Zeničko-dobojski kanton je najpotentniji kanton za bavljenje biljnom i animalnom proizvodnjom. Širok dijapazon poljoprivrednih površina daje nam prostora za raznovrsnu poljoprivrednu proizvodnju. Uzgoj bobičastog voća, višegodišnjih zasada voćarskih kultura, povrtlarskih kultura, žitarica, uzgoj krupne i sitne stoke, za potrebe mesne industrije, ali i mliječne su samo neki od mogućih smjerova kojima treba usmjeriti poljoprivrednike. Često ističem da mi se diže kosa na glavi od floskule da je poljoprivreda šansa. Prerada je šansa, a poljoprivreda je ključni resurs. Moramo našim poljoprivrednim proizvodima dati dodatnu vrijednost. Apsurdna je činjenica da da izvozimo sirovinu, a uvozimo gotov proizvod koji je napravljen od naše sirovine. Prerade voća, povrća, mesa i mlijeka moraju biti cilj koji će poljoprivredu držati na nivou. Imperativ mora biti pronalaženje investitora među nama samima. Evolucija farme u firmu je logičan proces za mnoge farme koje će opstati u ovom periodu.
Kakve su prilike koje se danas nude aktivnim i/li potencijalnim poljoprivrednicima?
Prilike su brojne, prvenstveno kantonalni i federalni poticaji koji su odlični. Nikada u historiji Bosne i Hercegovine nisu bila ovako poticajna sredstva za bavljenje poljoprivredom. Moram, i neka mi oproste ljudi težaci, kritikovati nas poljoprivrednike. U 21 stoljeću poljoprivrednik se mora stalno educirati i usavršavati svoju proizvodnju. Često čujem komentare da određene osobe nikada nisu dobile niti 1 KM poticaja, a javni pozivi su svake godine, neki zahtijevaju više, neki manje papirologije. Zamislite čovjeka koji odbija da dobije nekoliko hiljada maraka zato što (ne zna, ne smije ili mu je mrsko) ne pripremi 5 ili 10 papira, koje treba staviti u kovertu i poslati resornom ministarstvu. Ponekad se pitam zar je teže pripremiti 10 papira nego cijeli dan raditi na njivi? Zaista mi je žao ove situacije jer su to sredstva namijenjena za poljoprivredu i koja čekaju sve one koji se žele baviti poljoprivredom. Moramo razumjeti i činjenicu da su poticaj proizvodnji i donacije različite stvari. Vrijeme donacija je prošlo. Ovo je vrijeme koje traži od poljoprivrednika da bude poduzetnik, a poduzetnost se nagrađuje kroz dva načina, na tržištu – kroz zaradu i kroz poticaj poljoprivredi.
Koji domeni poljoprivrednog razvoja su još, da kažemo, neistraženi kod nas i gdje možda najviše ima prostora ukoliko bi se neko odlučio danas baviti poljopvriredom?
Ja sam uvijek bio za modernizaciju poljoprivredne proizvodnje, kroz tehničko-tehnološki napredak. Smart poljoprivreda ili pametna poljoprivreda je ono što nam treba. Znam da je tranzicija sa tradicionalnog načina bavljenja poljoprivredom na moderni način spor proces kojeg usporava neznanje i mentalitet koji često odbija nešto novo. Da naši preci nisu otkrili točak, da li bi danas imali bicikla, automobile, traktore i kombajne? Svjetska poljoprivreda je toliko uznapredovala da se najnormalnije u poljoprivredi koriste roboti, dronovi, računaru i senzori. Korištenje modernih tehnologija ne znači da poljoprivreda ne može biti organska ili ekološka. Naprotiv, moderne tehnologije mogu u mnogome olakšati način bavljenja organskom poljoprivredom.
Što se tiče, smatram da trenutno najviše prostora i potencijala postoji u voćarstvu i stočarstvu. Dvije grane koje poprilične zanemarene zadnjih godina i koje imaju trend pada, voćarstvo vjerovatno zbog dugog čekanja na prve plodove, te zbog ekstenzivne proizvodnje koja daje manje prinose, a stočarstvo zbog „vezanosti“ poljoprivrednika stočara za stoku i manjka slobode kretanja poljoprivrednika. Iako postoje ova ograničenja, koja su realna, trenutno tržište traži ogromne količine proizvoda u ovim granama poljoprivrede.
Koji bi bio tvoj savjet za početnike i buduće (poljo)privrednike?
Savjet za poljoprivrednike je da moraju promjeniti način razmišljanja. Otvorenost prema novim tehnologijama i znanjima mora biti imperativ, a poljoprivreda mora iz socijalne, preći u biznis kategoriju.
