Godinu dana od prvog COVID-19 slučaja u BiH – Šta (ni)smo naučili?

Prije tačno godinu dana, 5. marta 2020. godine, u Bosni i Hercegovini je registrovan prvi slučaj infekcije korona virusom (SARS-CoV-2, COVID-19).

Prvi slučaj je potvrđen u Banja Luci kod muškarca koji se vratio s rada u Italiji, a čije je dijete također bilo pozitivno na korona virus. Prvi slučaj u Zeničko-dobojskom kantonu je zabilježen nekoliko dana kasnije, odnosno 9. marta, kod ženske osobe koja se također vratila iz Italije.

STATISTIKA

Od tada pa sve do jučer (5. 3. 2020. – 4. 3. 2021.) potvrđeno je 134.892 slučajeva, a preminulo je 5200 osoba pozitivnih na ovaj virus prema statistici Ministarstva civilnih poslova Bosne i Hercegovine.

Urađeno je 678.280 testova, a trenutno se za 12.049 slučajeva vode da su aktivni. Najviše slučajeva je bilo u entitetu Federacija BiH – 87.346, u entitetu Republika Srpska je evidentirano 44.110, a u Brčko Distriktu 3436 slučajeva.

U međuvremenu, na globalnoj razini broj evidentiranih slučajeva je skoro dostigao 115. miliona. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, taj broj je jučer iznosio 114.853.685 slučajeva, a 2.554.694 osoba koje su bile pozitivne na COVID-19 su preminule.

Najviše slučajeva je potvrđeno u Sjedinjenim Američkim Državama – preko 28 miliona i preko pola miliona smrtnih slučajeva, a kada je riječ o procentualno najvećem broju slučajeva na 100.000 stanovnika, najviše je zabilježeno u Andori, a zatim Gibraltaru, Crna Gora je treća, a Slovenija šesta.

Prema statistici Worldometera od sinoć, najviše slučajeva od početka pandemije u regionu je zabilježeno u Srbiji – skoro 475.000 slučajeva što je čini 35. u svijetu. Zatim slijedi Hrvatska, koja je s blizu 245 hiljada slučajeva ovog virusa 52. u svijetu, dok je Slovenija na 63. mjestu s cifrom od 193 hiljade. Bosna i Hercegovina je 78. na svjetskoj listi, a Sjeverna Makedonija 83. s više od 105 hiljada. Crna Gora je na 92. mjestu sa 78 hiljada slučajeva zaraze.

BiH

Bosna i Hercegovina se na početku pandemije sa zdravstvenog aspekta izuzetno dobro nosila s istom. Država je brzo stavljena u lockdown, a broj dnevno zabilježenih slučajeva je bio dvocifren. Obaveza pridržavanje socijalne distance, nošenja maski, zabrana rada ugostiteljskih objekata, samoizolacija za povratnike iz inostranstva i policijski sat su javnosti primorali da se pridržavaju zaštitnih mjera u moru teorija zavjera koje su se mogle pročitati na društvenim mrežama na kojima smo svi “visili” tih dana, kao i novčane kazne za one koji se nisu pridržavali istih.

Ni Afera respiratori, kašnjenje u izgradnji izolatorija kao ni druge malverzacije nisu puno utjecali na rast brojki zaraženih koje su u pojedinim dijelovima Evrope i svijeta vrtoglavo i nekontrolisano rasle i na iznenađenje javnosti, vlast je kvalitetno radila svoj posao.

Svakako, mogla se prigovoriti činjenica da broj testiranih nije bilo velik, da je sve to rezultiralo ekonomskim posljedicama, ali s epidemiološkog i zdravstvenog aspekta – radio se dobar posao u suzbijanju prvog vala pandemije.

Ipak, košarkaškim žargonom rečeno, treća četvrtina nije riješena u našu korist. Privreda je doživjela velike udarce, javnost se brzo zasitila zaštitnih mjera i približavalo se ljeto. Ubrzo je gel za dezinfekciju postao nepotreban, a maske su se nosile samo u džepu, u slučaju ako nas zaštitar u nekom objektu zaustavu i upozori da ne možemo ući bez istih, a kada bi iste nezadovoljno stavljali na lice i uglavnom pokrivajući podbradak istim.

Stiglo je ljeto, svadbe se nisu odgodile, a kafanama i klubovima nije nedostajalo prometa, a reakcija nadležnih je izostala. Nove normalnosti u BiH uglavnom nije bilo, vratili smo se onakvoj na kakvu smo navikli prije pandemije, bez empatije za druge i kritične skupine.

Na početku pandemije smo palili alarme kada smo dostizali veće dvocifrene brojeve slučajeva, ono što ćemo kasnije, a i danas, zvati idealan scenario. Početkom ljeta počeli smo dostizati trocifrene brojeve zaraženih na dnevnom nivou, što se pravdalo drugim valom, a ipak i to će biti idealan scenario za ono što će uslijediti na jesen.

U oktobru smo prvi put prebacili i hiljadu slučajeva u jednom danu, a zadnjeg dana oktobra smo bili blizu u dvije hiljade, tačnije 1955 što važi za najveći broj u jednom danu dosad. Svakim danom smo mogli čitati vijesti kako je oboren neslavan rekord po broju registrovanih slučajeva u posljednja 24 sata. Takve brojke su uz oscilacije trajale dva mjeseca, a u 2021. godini se taj broj spustio na “prihvatljive” tri do četiri stotine.

U Bosni i Hercegovini nije implementiran tzv. švedski model borbe s korona virusom, već je uključen ignore mode – model ponašanja kao da isti ne postoji. Jedino što se promijenilo, jeste da se drastično smanjio broj teorija zavjera o porijeklu virusa, vjerovatno jer su mnogi naučili o tome na teži način – kroz bolest ili gubitak njima bliskih zbog virusa, no takvi zagovornici su svoju energiju usmjerili na nove teorije, uglavnom koje se tiču porijekla i sastava vakcina, što je komplementarno s njihovom prvom teorijom “čipovanja”.

Ipak, posljednjih dana je situacija sve kritičnija opet, zdravstveni kapaciteti su blizu svog maksimuma, a jučer je registrovano novih 910. slučajeva. Ipak, ako prošetate ulicama vjerovatno bilo kojeg grada u Bosni i Hercegovini, izuzev Sarajeva, teško da će nam vam nešto reći da je takva situacija. Tako reći, nigdje kao u Bosni.

Izuzetno je važno da svi još jednom preispitamo svoje postupke i budemo strpljivi. Radi nas, radi naše djece, radi naših roditelja i njihovih roditelja. Ako ne radi svojih, onda radi tuđih. Jer nekome je stalo.

Bosna i Hercegovina i njene vlasti, baš kao i njeno građanstvo, nisu položili ovaj ispit, a cijena je velika – ljudski životi. I hoće li neko platiti cijenu za to? Vjerujem da svi znamo odgovor na to pitanje.

Vakcine

A vakcine? Njih još nema ni u najavi. Entitet Republika Srpska je od Republike Srbije dobio 1000 vakcina za potrebe zdravstvenih radnika, a prije nekoliko dana Federacija BiH je dobila 5000 doza također od Republike Srbije čije korištenje još uvijek nije počelo. Opet tako reći, vakcinacija nije počela, a kad će ne znamo.

Svakako, puno toga se može prigovoriti nadleženim za nelogičnosti i uvedenim mjerama zaštite koje su u javnom diskursu degradirale značaj kolektivne borbe s virusom. Možemo puno primjera spomenuti, od online nastave u doba kada su ugostiteljski objekti puni, do tolerisanja javnih okupljanja bez zaštitnih mjera u predizbornoj kampanji. Možemo spomenuti i policijski sat, jer kako mnogi rekoše, virus spava poslije 23 sata. Sve navedeno je dovelo da mjere zaštite percipiramo kao protokol, a ne kao mehanizam za samoodbranu i zaštitu onih oko nas. Međutim, neophodno je razumjeti da potezi u kojima je manjkalo efikasnosti i logike ne eliminišu postojanje virusa i da je isti još uvijek prisutan te da njegov efekat i posljedice u skorijoj budućnosti isključivo zavise o nama.