Piše: Mustafa Mujkić
Najviše se od svih dijelova našeg stonoteniskog terena i prostora namijenjenog njemu i igri na njemu, ipak trese mrežica. Ali naša mrežica je, poput svega u Bosni i Hercegovini, drugačija od drugih mrežica koje hvataju niske ping-pong loptice od pogrešno procijenjenih zamaha i udaraca reketom, različito spremnih i sposobnih stonotenisera. Ono što je razlikuje od drugih jeste što ova mrežica prilikom udarca loptice od nju ne proizvodi onaj mekani i tupi zvuk praćen kolonom slova “Ššššš”, nego naprotiv, ima mogućnost govora i svaki put uzvikne istu riječ: VAKCINA!
A naša premijerska stonoteniska reprezentacija, nažalost, najviše od svih segmenata, kaska u serviranju. Upravo iz tog razloga, u posljednjih nekoliko mjeseci, a sa najvišim intenzitetom u protekle dvije do tri sedmice, marljivo treniraju i pokušavaju dostići olimpijsku normu u broju pogrešnih, nepreciznih i loših servisa. Međusobno, jedan sa drugim, svakodnevno pokušavaju prebaciti mrežu i ono što im se mora priznati jeste poznavanje trenutka. Tog savršenog i najtačnijeg trenutka kad je potrebno da loptica pređe mrežu, uhvati nespremnog protivnika i da je on slabašnim udarcem vrati nazad, a ona ponovo udari u mrežicu i svuda se začuje: VAKCINA!
Partneri u egzibicionim duelima najčešće su premijeri Kantona Sarajevo i Vlade Federacije, Vlade Federacije i Predsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije i Vlade Republike Srpske, Vlade Federacije i premijeri ostalih kantona. U biti, mogli bismo reći da premijer Federacije najviše trenira jer bi svi da sparinguju ping-pong s njim.
I tako danima i mjesecima premijeri treniraju, a gledaoca njihovih trening susreta je sve manje i manje. Prema posljednjim podacima, ukupan broj gledaoca se smanjio za 6 214 čovjeka, što je vjerovatno njima i zanemarljivo u poređenju sa trenutnim brojem najpažljivijih gledaoca koji iznosi 163 871 građana. Bez obzira na sve, jedno je sigurno, trening očigledno ne smije prestati!
Vlasti u Bosni i Hercegovini se mjesecima dobacivaju optužbama i pozivima na odgovornost o tome ko je, kako i kada trebao da obezbijedi vakcine za građane Bosne i Hercegovine i zašto to nije uradio, te smo pored toga što smo doživjeli takvu sramotu i poniženje čekajući donacije i nečiju želju za humanitarizmom a ne humanosti (jer postoji drastična razlika), dočekali i tužne vijesti o odlasku naših građana u druge zemlje kako bi se vakcinisali, a koji su opravdano primorani na takav čin u cilju spašavanja svojih života i uopće davanja bilo kakvih šansi imunizaciji koja bi trebala da zaustavi crne trendove smrtnosti i broja novozaraženih.
Da li je vakcinacija u regionu doživjela, primjerom poput našeg, svoju komercijalizaciju? Ako primimo vakcinu u Srbiji jesmo li samim tim postali i dio srpskoga sveta? Šta ćemo uraditi sa viškom naših vakcina koje će nam ostati kada pristignu ako se mi do tada već vakcinišemo susjedskim? Hoće li bosanskohercegovačka premijerska stonoteniska reprezentacija dostići olimpijsku normu? Nazire li se to korona-turizam? Šta nas više uopće može iznenaditi? Na sva ova pitanja ne postoji tačan odgovor jer ni ona nisu tačna, nego su samo uzdah, stid ali i cinizam građana koji možemo naslutiti dok ih gledamo kako bježe sami od sebe i svojih problema ulicama gradova u kojima živimo.
A za sugrađane koji planiraju put u Srbiju donosimo informaciju da se vakcinacija vrši na Bulevaru vojvode Mišića broj 14. Potreban vam je pasoš i deset minuta strpljenja. Više o vojvodi Živojinu Mišiću možete saznati iz biografije njegovog sina Aleksandra Mišića, pa je to svakako preporuka za čitanje kako bi vam putovanje bilo kraće a kako biste u isto vrijeme skrenuli misli sa mračnih tema.
Srećno!
