Piše: Mustafa Mujkić
Defetizam kakav se naslućuje iz „naše“ Sklavenmoral prirode ni najmanje ne odstupa niti iznenađuje u pogledu determiniranosti stavova koji kao da postoje u nama i prije nego napravimo prve korake svijetom u kojem smo osuđeni živjeti. Ali uvijek taj varljivi tračak nade, koji je i sam vjerovatno odlika takvih osobenosti, vjeru u drugačije dane – jer naše težnje više nisu usmjerene ka boljim danima u čije nepostojanje smo se odavno uvjerili – anksiozno pozicionira na listu prioriteta o kojima razmišljamo prije spavanja. I radije sebi kažemo „možda ipak nije sve tako…“ nego „laku noć“.
Nema veze, možda u sljedećem stoljeću ili mileniju ne budemo ubijali jedni druge. Možda ti tada komšija neću srušiti kuću. Ili ti pružiti desnu, a u lijevoj ruci iza leđa spremno nož kriti, nakon toga milujući tvoje dijete po glavi. Dok se to ne dogodi, nastavimo s našim samozavaravajućim performansom da smo ljudi, a ustvari poluevoluirane životinje.
Rečenica koju Hegel posvećuje Isusu i dalje stoji kao nadgrobni spomenik minuloj evoluciji kroz hiljade godina. Čemu se diviti u žrtvi Isusovoj za čovječanstvo? „Kao da se nisu već mnogi milioni žrtvovali za neznatnije svrhe sa osmijehom, bez krvavog znoja od straha, sa radošću, za svog kralja, za svoju otadžbinu, za svoju dragu, – davali sebe – kako bi oni tek umrli za ljudski rod.“ Kako slijepim se činimo njima mi koji svetost u njihovim žrtvama ne vidimo. Natapajte zemlju ovu sinovi Abrahama krvi vašom i zastave u njeno vlažno tlo zabijajte. Samo imajte na umu, krv zemlju više nego voda čini mokrom, pa je sve kratkog vijeka i propada na njoj. Živite u prokletstvu vječnog vađenja, pomjeranja i novog markiranja teritorija koje smatrate svojima. Obilježite šta je vaše, ali znajte da je to ono animalno u vama.
I sada, nakon godina ubjeđenja, jasno je zašto se nemogućim čini dokazivanje da bismo svi trebali biti na istoj strani, da ne postoje dvije, tri ili ko zna koliko strana na koje treba da se podijelimo. Vrijeme je da se jasnim učini kako postoje samo dvije najvažnije strane: onih koji strane zauzimaju i onih koji strane doživljavaju kao stranost, pa čak i nastranost, te ih ponosno odbacuju.
Kako čist bi svijet izgledao kada bi sve naše zastave bile samo bijele boje. I teško onom ko ugrozi bjelinu naših ideala: mir, sloboda i ravnopravnost. Nedoživljena radosti života, divan li bi zaista taj svijet bio. U njemu mi ne bismo išli u smrt kako bismo živjeli. Nikad, niko nas ne bi uvjerio da je ljepše spavati vječnim snom nego disati (ne)čisti zrak na Plavoj planeti. I takvog življenja – a zapravo privilegije – nikad se odrekli ne bismo.
Ali kako užasnije odgovoriti na pitanje „Koliko vrijedi Jeruzalem?“ nego davnim odgovorom „Ništa… I sve!“
Proklete da su! Ali neka! Neka žive zastave naše, a mi se zbog njih pokojimo zauvijek, smrti gledajući u oči dok zadnjim treptajima tražimo nebo iznad kojeg se podiže prašina od bombi kojima jedni druge hranimo.
(Valjda tako, takvi, govore sebi.)
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno stanovišta i uređivačku politiku Z Portala.
