Kolumna | Nobelovsko nekrologiziranje

Piše: Mustafa Mujkić

Zašto o nama, Andriću Ivo, nisi lagao? Samo takav bi nam, možda, valjao!

Laži nas, o ti Nobelovče i ne govori nam o istini svojim monotonim i ciničnim putopisima, jer mi istinu nikad željeli nismo. Pričaj nam bajke. Govori nam kako ponosni i hrabri naši preci bili su nekad davno. Kazuj nam kako su se svojim životima suprotstavili svakoj vlasti i kako nikoga za kralja i gospodara nisu uzeli još od onih bosanskih, ne prihvatajući sultane, vezire, valije, careve, nadvojvode i svu ostalu plavu krv. A onda tek o našoj presvetoj inteligenciji i intelektualnim prvacima na kakvim nam cijeli Stari kontinent može samo da zavidi. Ne zaboravi i naše ponosite običaje, tradicije i širokogrudnost kakvom, poput svjetionika, obasjavamo planetu Zemlju već stoljećima i time je dužimo za vijeke vijekova. Piši o vječnoj ljubavi, dobronamjernosti i radosti življenja nas jednih sa drugima. Ponizi se Ivo! Laži! Svi su lagali, zašto da ti istinu govoriš? Kome? Zar će je neko čuti? Živi u nama a ne u cijelom svijetu, jer samo u lijepom sjećanju našem ima mjesta i pod ovim nebom za tebe, u protivnom te naše sunce neće grijat. Laži i budi voljen. Laži da bi živio. Umri da bismo s tobom, onda, bili ponosni. Budi naš Ivo, a nikad njihov.

“Ivo Andrić je divan čovjek, vrlo širok, ali veliki individualista. I on ne otkriva sebe, nikad. Daleko više sebe otkriva u svojim djelima nego u privatnim razgovorima. Mada smo bili dosta intimni, koliko je moguće biti s njim intiman, ali ne saznaje se mnogo od njega…”, bile su riječi Meše Selimovića o njegovom prijatelju Ivi Andriću tokom jednog, nikad objavljenog, televizijskog intervjua. Vjerovatno ove, izgovorene, riječi jesu najprihvatljiviji demant bilo čijem svojatanju, ali i polaganju prava na tumačenje Ive Andrića, njegovog života, životnih i književnih djela i svega onoga što kao najljepša razglednica ostaje kao sjećanje na jednog velikog.

Kao i svake godine, tako i u ovim danima kada komemoriramo njegov život i sve što nam je kroz njega iza sebe ostavio,  a u čast njegove smrti, borimo se sa avetima prošlosti, a nažalost i sadašnjosti koji odlučno prijete i obećavaju da će svoje istine o Andriću prenositi sa generacije na generaciju, te da će uvijek biti jasno o kome je i kako pisao i s kojim tendencijama, a povrh svega na osnovu čega je i dobio Nobelovu nagradu, jer kako kažu da nije pisao protiv nas ne bi je nikad ni dobio. Ali i sam Nobelov komitet nikad riječima, kao što je pokušao, ne bi mogao definirati ono što je svojim djelom Ivo Andrić pokazao o značaju te nagrade. Nerijetko nam namjerno prešute šta je Ivo Andrić uradio sa novčanim iznosom od pomenutog priznanja.

Braniti Ivu Andrića, danas, znači braniti ono ponosa što je ostalo u besmrtnim ljudima poput njega, koji bar – nemajući mogućnost da se direktno konfrontiraju – nisu dozvolili da se prešuti i sakrije, nego da se ipak zapiše, zapamti i ostavi na dugo sjećanje vrijeme, čovjek i država u kojima vječne vatre ne goriše.

Braniti Ivu Andrića, danas, znači biti Ivo Andrić u andrićevskom smislu takvog samovanja.

 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno stanovišta i uređivačku politiku Z Portala.