Piše: Mustafa Mujkić
Na pitanje zašto nije čestitao Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, Aleksandar Vučić, prvobitno je okrenuo glavu u stranu – poput osnovca koji odgovor na učiteljevo postavljeno pitanje traži u očima svojih kolega đaka, misleći da ga je već dao – te je djelovalo kao da je u potrazi za utočištem od nesporazuma u nekom od svojih savjetnika koji su bili u blizini. I ta panična tišina koja je dijelom realnosti bila svega na trenutak ili dva činilo se da traje satima, a iz nje se mogu naslutiti različiti odgovori.
Kako nije čestitao, a došao u posjetu?! Kažete “nije čestitao”, a i poklone je sa sobom donio?! Pa nije mogao doći odmah u ponedjeljak (1. marta), bio je neradni dan! Valjda smo prvi dan mi iz Bosne i Hercegovine jedni druge trebali da dočekujemo i idemo u goste, pa tek drugog dana da ugostimo najbitnije nam i mile susjede koji žive u našem okruženju. No, po ko zna koji put, bosanskohercegovački javni diskurs radije bira riječi nego djela, pa shodno tome bi većini i njihovim melanholičnim srcima bilo toplije da je poslao praznu čestitku iz Beograda u kojoj ne bi pisalo ništa osim datuma na koji je poslata, nego što je došao sa karavanama i donio darove kakve je pravdao i hrvatski član Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Ali, o vi, koji mislite da je čestitka izostala! Vi mislite tako jer ne znate čitati ćirilicu. A i da znate, ovu biste teško pročitali, jer ona nije naša, nego ruska.
Istini za volju, ruska sujeta o kojoj učimo iz njene narodne književnosti nam je sve manje poznata jer sve manje čitamo, a samim izostankom čitanja manje i maštamo. Jer da maštamo lako bismo posredstvom magičnog realizma povezali i više nego očigledne riječi koje ne umijemo pročitati iz čestitke i dobili značenje rečenice koja je napisana bez korištenja ruske azbuke. A napisana je jedne prohladne decembarske večeri, petnaestog dana u tom posljednjem mjesecu 2020. godine. Njene riječi su napisane u avionu koji je odlazio iz Sarajeva, a napisao ih je jedan od najutjecajnijih ljudi na svijetu po imenu Sergej. Bio je osobito tužan i uznemiren. Ono što nikako nije mogao shvatiti bilo je zašto njegovo društvo ne žele Šefik i Željko koje je trebao, pored ostalih, vidjeti tog dana. Ali obzirom na to da Sergej predstavlja jednu svjetsku veledržavu, a Šefik i Željko tek državicu, to je, zapravo, više trebalo biti postrojavanje, a ne susret. Uvrijeđen, Sergej je te večeri sebi obećao: “Da bih vas naučio pameti neću vam dati drugu šansu da se preda mnom postrojavate, ima za vas daleko mrskijih ljudi od mene, postrojit ćete se pred njima u ime Onog što ja predstavljam.”
I ko bi rekao, ovog puta i Šefik i Željko zajedno s Miloradom dočekaše u Sarajevu onog kojem su se posljednjem nadali. Sa njega spraše sve njegove grijehe, oprostiše mu ih i ukinuše anatemu koju nosi već skoro tri decenije nad svojim imenom i prezimenom. U znak pokajanja On nam pokaza šta znači njegova promjena i koliko je napredovao odonda, pa umjesto stotinu za jednog ovog puta reče: “jedna na četiri stotine, a može i na dvije stotine ako ćete davati samo po jednu.”
Uposlenik aerodroma naglo zaustavi prikolicu sa kutijama od vakcina. Sa jedne od njih pade bijela koverta na pod, a iz nje izviri čestitka koju nekontrolisani vjetar krenu da nosi. U njoj je pisalo: Iz Rusije, s ljubavlju!
A najgore tek dolazi.