Piše: Mustafa Mujkić
Agora kojoj kao društvo u cilju ispunjenja njegovih prominentnih atribucija oduvijek težimo, ali više fiktivno bez naglaska na to obavezujuće “ž” koje bi ogolilo naš pragmatizam, vjerovatno je na takvom nivou propasti da nad njom samo možemo vršiti iskopavanja tražeći obrise avangardnih ideja, vremena i djela. I tamo, prema Rimu naše intelektualne koncentracije više ne vode putevi takvog, već drugih vrsta prestiža. Sve što nam ostaje jeste bezglavo tijelo prepuno atrofiranih mišića od kojih je većina dosegla rok svoje upotrebe i nikad više neće pokretati jedan kompaktan biosistem čija bi luminscentnost bila zvijezda vodilja u dobu agendi mračnijih od onih srednjovjekovnih.
Valjda je do rijeke. Velika rijeka, velika djela. Mala rijeka uskog korita, prolazna djela, ljudi, narodi. Možda nam od početka nedostaje jedna Volga, zato smo uvijek gradili splavove, nikad brodove. Lakše je misaono se udaviti u potoku, nego na pučini oceana. Koliko god vode proteklo Miljackom nikad neće donijeti nešto novo, a u zaborav odnijeti postojeće, jer kakva god želja bila za promjenom, bar duplo je jača ona za tim da sve ostane isto. I tako već stoljećima, naše brane čvrsto stoje.
Dok smo se u svim tim godinama gospodnjim paranoično pokušavali riješiti autoriteta razvili smo odbojnost prema svakoj vrsti, pa i onog pozitivnog, oglednog, upućujućeg. I kako se onda u ovom trenutku ne zapitati, u kontekstu društvenog, političkog, kulturnog, umjetničkog, socijalnog, akademskog i ko zna koliko drugih “-og”, Ko je Sarajevo? Šta je Sarajevo? Gdje je Sarajevo?
Šta se dešava kada svi putevi prestanu voditi ka centru općenarodnog ponosa i interesa? Uloga starijeg brata ovom srednjem rodu nikad nije dobro pristajala. Njegovi najveći često su živjeli ali rijetko bili rođeni u njemu ili su bili rođeni a nisu živjeli tu. Opsežnije nego ikad prije čini se da Sarajevo nema svojih. A kako bi i imalo kad se tu ženska djeca i danas živa zakopavaju?! Zato i ostale kasabe kasne u razvoju, jer je najstarije dijete nejako i sklono automutilaciji.
Pojednostavimo. Ko su, gdje su i trebaju li nam vođe? Decentralizacijom i davanjem prioriteta partikularitetima izgubili smo sve šanse za ponovni kolektivitet u pogledu prijeko potrebne renesanse. A kako i ne bismo kada je glavna odlika starenja sebičnost. Radije će do kraja varati sami sebe da s njima sve umire nego prije vremena odstupiti te dati prostor i priliku mlađima. Oni vjeruju da su kapetani čija dužnost je potonuti s njihovim brodovima, ali ne znaju da u ovom potonuću nema ništa časno i hrabro, samo licemjernost i samoživost.
Tek kada uspostavimo ažuran sistem mijenjanja potrošenih Metuzalema sa intelektom vrele krvi, možda ćemo postati jači i imati dovoljno snage da teško pomjerljive putokaze koji su okrenuti u pogrešnim pravcima ponovo okrenemo ka gradu koji bi trebao biti mjesto našeg okupa i djelovanja prema svijetu.
Do tada, spavaj Sarajevo! Putevi ka tebi su zaboravljeni.