Piše: Ismet Fazlić
Budimo realni, nismo pretjerano zastupljeni po lijepim stvarima u medijima, al’ se s vremena na vrijeme pokažemo u realnom svjetlu. Prije haman mjesec dana dva autobusa s bivšim Krivajinim radnicima trijumfalno su prošli Tvornicu Duhana Sarajevo i izbili ispred zgrade Vlade FBIH. Radnici su raširili transparente i počeo je radnički festival neposluha. Nikada nisam uspio da pravilno razumijem sindikalnu borbu? Ko instruira sindikat i koga oni ustvari slušaju? Preporučio bi vođi sindikata da malo vidi kako to radi Krešimir Sever?
Sever smatra da sindikati u borbi za radnička prava moraju biti beskompromisni, ali i da moraju paziti da radnici ne postanu žrtve njihove nepromišljene taktike. Vođo sindikata, mogao si barem provjeriti gdje Vlada FBIH taj dan zasjeda? Nema veze misija obavljena. Nije mi poznato je li se sta odlučivalo o Vili. Vjerovatno mi je to prošlo ispod radara. Znam ja nas, opet bi pokazali jedinstvo po pitanju Krivajine vile, samo neko je trebao po zadatku opasno gestikulirati kažiprstom da se se neko (stečajni) ponovo ne drzne da proda Vilu u Zavidovićima.
Ovaj stečajni mi se učinio pravo interesantnim, bolje kazati intrigantnim. Evo zašto. U ovoj Vili, koja je prvobitno nastala kao stambena zgrada kompanije “Eissler und Ortlieb”, živio je direktor Fritz Regenstreiff. Ovi naši džahili (neznalice), političari bi kazali da nije vaskrsnuo isti i iznenada oglasio prodaju. Nije davno bilo kada je prvi put oglašena prodaja, boba je falila da se desi Balvan revolucija i to gdje drugo nego u Balvan gradu. Digla se kuka i motika u zaštitu nečega, vidi sad – što su Krivajini radnici godinama sticali i gradili. Presedan je i to što se prodaje nešto što je pod zaštitom države – nacionalni spomenik. Da bi se ovaj presedan dodatno dramatizirao radnici Krivaje prodaju će životima spriječiti. Već zamišljam kako neki moji dragi zemljaci (Veterani Podsjelova, Paljenika, Blizne) mirno i dostojanstveno ispustiše dušu na tračnicama legendarne lokomotive Kusače. Kako raspetljati ovu pravnu zavrzlamu? Htjeli – ne htjeli, naši pogledi su uprti u našeg načelnika, mog saborca i doktora prava. Svi pravnici kao poštapalicu imaju sintagmu: “Ja sam legalista”. Kako bi samo odjeknula vijest da načelnik Zavidovića poziva potomke ili zakonske nasljednike vile da im vrati njihovo, uz pravni lijek gdje stoji da nema jakog pravnog osnova za to, al’ mi ovu vilu iz principijelnih razloga ne smatramo svoj(in)om.
Vila je sjajna da se razumijemo, romantičarski stil, neizbrisiva ljepota zaista je bezvremenska, barem izvana (unutrašnjost je druga priča i ne bi me iznenadilo da je u katastrofalnom stanju). Ovaj biser treba posmatrati kao plijen tadašnjih vlasti (Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije i drugih nakaradnih državotvornih struktura) koja je konfiskovala imovinu sjajnih preduzetnika u ta doba. Ne razumijem po kom osnovu radnici Krivaje imaju neki udio u svemu tome. Aha, sjetio sam se, fenomen radnička imovina kao produkt samoupravljanja. Kako smo bili važni. Nisam vam odmah skrenuo pažnju da nevjerovatan respekt imam prema toj monarhiji i uopćeno prema Austrijancima u zadnjih 140 i kusur godina. Čak i omraženu ličnosti poput Eugena Savojskog posmatram kao vojnika koji je odlučio kazniti tadašnju osmansku vlast i nas Bošnjake kao eksponente te vlasti zbog naših unutrašnjih trvenja i indolentnosti u vođenju države (slična iskustva nalazimo u historiji Andelusa – muslimanske Španije).
Ugari (Mađari) su mi baš onako podmukli, krvoločni još od vremena srednjovjekovne Bosne kao egzekutore rimske kurije (strašne su odmazde činili na našim Bosanskim Kristijanima tj. našim precima koki nam ostaviše stećke i iskrčene njive i vinograde). Podsjetimo se da su ti isti industrijalci, naravno iz svog interesa zbog nekvalificirane radne snage, dali nemjerljiv doprinos kako u kulturnom tako i obrazovnom smislu. Iniciraju između ostalog i gradnju osnovne škole u Gostoviću 1919. (otvorena 1921/22 godine – bolje 22. godina, da se ne sramotimo jer ništa nismo poduzeli za jubilej “100 godina školstva u gostovićkom kraju”). Svi domaći ljudi koji su bili u inicijativnom odboru su bili nepismeni, uključujući i borovničkog muhtara (papir su ovjerili otiskom palca). Naši su bili i ostali mahom drvosječe i balvani su bili njihov usud i teško zarađeni kruh (molim dragog Allaha da se smiluje mom ocu kv. sjekaču).
Al’ stvarno bi bilo jako nekorektno ne odati zahvalu Austrijancima u njihovima naporima da urbaniziraju naše krajeve. Zaista su bile impresivne naše željezničke stanice širom Bosne i nije bila rijetkost da ih putnici-namjernici melanholično opisuju u svojim memoarima i zapisima. Finta je bila da prvi susret sa Zavidovićima i drugim gradovima bude zgrada željezničke stanice izgrađene u živopisnom alpskom stilu (sjajno mjesto za muzeja), zatim vile, “Krivajine”, idealne za galerije i mjesto za tematskog (industrijskog) muzeja, sakralni objekti, tvornice koje su polako počele nicati te da se ovim tekovinama vidljivim golim okom pokaže moć tadašnje vlasti i ugled sredine. Mi smo taj ugled i moć očito izgubili. A običan narod mi se čini kao oni gologuzi domorodci iz Perua, Čilea i Brazila koji žive u blizini ostataka monumentalnih kultura Maja i Asteka. Mislite li da oni svojataju Maču Pikču ili u novije vrijeme sjajne vile njemačkih imigranata iz Drugog svjetskog rata? Ma oni znaju da to nisu njihovi preci. Te stare kulture su davno izumrle, ovim novopridošlim (nakon Drugog svjetskog rata) ni pomoću trikova ne smiju prići, oni (domorodci) su tu čudnim spletom okolnosti. Ne znaju ni oni kako. Kao sto ni današnji Grci nisu oni mudri Atinjani, pa ko zna čak da li i Aleksandar Makedonski ima kakve veze sa Grcima i Makedoncima.
Naši gradski oci – vlasti zadnjih 100 godina su uspjeli da pored vila poruše i toliko objekata (sakralni, kulturni, školski, privatni) da zaista ova vila štrči i neprirodno dominira gradom koji je izgubio urbane navike. Jugonostalgičari nikad neće priznati da su zaslepljeni i ostrašćeni neznabožačkoj ideologiji i jednoumljem haman pa sve iz osmanskog i za vrijeme austrougarske nastojali izbrisati s lica zemlje (nacisti i NDH pored pogrešne ideologije nisu rušili – treba biti objektivan, kao što je objektivno dokazano tj. bjelodano da su krali dragocjenosti, umjetnine i kulturno blago iz istih), na kraju su rigidnom devastacijom formalizirali svoju utopističku ideologiju o jednakosti i izbrisali sve što je u suprotnosti sa jednoumljem.
Sjetimo se predratnih zavidovićkih radničkih naselja – Kolona (imali su prvi struju i vodu) koja su činili uglavnom majstori iz Austrougarske (Slovenije, Češke, Poljske) pioniri novog urbanog vala koji su, mora se priznati imali urbane navike i jednostavno su integrirali one koje su htjeli da budu dio te zajednice. Bez traga je nestala u postratnom periodu nemarom ljudi koji su predstavljali vlast. Židovska zajednica je također bila dio te urbane cjeline (prve škole u Zavidovićima osnovane 1912. u objektima Musafija, Jakov, Kabiljo), zatim katoličke institucije kojima su se kasnije pridruživali pravoslavni i muslimanski subjekti (kulturne zajednice društva i bogati ljudi). Da ne tušim, bošnjački kulturni milje koji je doživio kulturni i svaki drugi šok jer je odlaskom Turaka postao poput morske pjene. Bogati zemljoposjednici su bježali u Tursku, a običan svijet se povlačio u sela, mahom daleko od puteva i rijeka i pravili svoje mahale u prepoznatljivom ušorenom stilu. Grad muslimanima očito nije bio u važnijim prioritetima.
Sto godina poslije moj grad koji je evaluirao iz jedne seoske sredine zahvaljujući pilani u gradsku sredinu, nažalost nije doživio procvat. Evo zašto je muslimansko stanovništvo mahom seosko. Mi nismo ljubitelji kulturnog i povijesnog. Mi nismo ti i nemamo ništa čime se možemo pohvaliti (izuzetak je rujnička džamija, biser zavičajne sakralne arhitekture, te vila Fazlića u Bajvatima – stara bosanska kuća izgrađena oko 1850. godine). Mi imamo svoje balvane i ništa više. Kako je licemjerno svojatati vilu. Osim ako se ne zavratimo porazmislimo i prihvatimo da je to dio naše komplicirane kulturne baštine ko god joj bio nosilac i titular (ovdje mislim i na bosansku hižu iz srednjeg vijeka vjerovatno i dosta ranije, danas oslovljenu kao manastir Udrim iz 17. vijeka podignut na temeljima iste).
Radi novih naraštaja i pokoljenja predlažem:
1. Info tablom ako ni zbog čega onda u turističke svrhe dostojno obilježiti sve značajne kulturno historijske objekte barem kao opomena za nemar prema trajnom dobru;
2. Pokrenutu širu akciju i prikupljanju sredstava (ako nema spornih hipoteka i prava drugih lica) za kupovinu Vile kao i da se ista pretvori u muzej i galeriju grada Zavidovića;
3. Dostojno obilježiti 100 godina školstva u Gostoviću (formirati organizacioni tim i obezbijediti sredstva u budžetu);
4. Osigurati sredstva u cilju zaštite kuće (vile) Fazlića (stara preko 160 godina) i tako spasiti vrijedan biser zavičajne arhitekture.
Ismet (H) Fazlić
Alias Vellezi Udrinski
