Piše: Ismet Fazlić
Ove retke posvećujemo Pavle Jozefu i Alfred Viktoru, sinovima našeg uglednog sugrađanina dr. Pinkasa Band koji su jedni od mnogobrojnih žrtava koncentracionog logora Jasenovac. Ove godine navršava se 100, odnosno, 101 godina od njihovog rođenja, kao i 80 godina od njihovog ubistva u Jasenovcu, 1942. godine. Ustaški bezumnici su ih nedužne ubili u 19. i 20. godini života samo zbog njhovog imena.
Gledajući ove stare i ekskluzivne fotografije porodice Band možemo sa sigurnošću primijetiti jednu porodičnu idilu koja je krasila naše sugrađane pred Drugi svjetski rat. Slike puno govore, a i vizuelno su razumljive na više načina. Na njima se nalaze markantni dr. Pinkas Band i njegova dostojanstvena životna saputnica Marija, kao i dva predivna djeteta Alfred i Pavle. Mlađi sin Alfred rođen je 1922. godine, a stariji Pavle 1921. godine. Ono što za sada ne znamo tačno i za što nemamo fotografiju ili neki zapis ili pisani trag, je njihov progon i stradanje u Jasenovcu.
Kako se to danas zvanično navodi, Pavle je nestao 1942. godine a Alfred je ubijen iste godine. U nedostatku pisanih tragova kao i svjedoka možemo samo pretpostaviti i naslutiti njihov nesretni kraj. Nadgrobni spomenik na jevrejskom groblju u Zavidovićima kao i njihova porodična kuća u Novom Naselju, koja i danas postoji, jedini su nijemi svjedok da su oni uopšte postojali. Kada bi mogla ta kuća da priča bi puno toga rekla.
Ali evo prostom imaginacijom možemo pokušati opisati njihov susret sa dželatima koji kucaju na njihova vrata i koji traže Pavla i Alfreda. U tom trenutku raspamećena majka pokušava ih sakriti u ormar ili pod krevet i u svojoj nemoći pokušava ih sakriti iza svoje široke odjeće. Upravo fotografije koje gledate su među prvima koje je Marija držala i često gledala u svojoj kući. U istoj kući gdje je uz nježne riječi: “fižu mio” (što na ladino jeziku znači; djeco moja), njena patnja postala beskrajna i bilo kojim riječima neizreciva.
Njihova kuća i danas odzvanja glasovima ustaških i nacističkih vojnika koji oštro i glasno govore i izdaju naređanja o njihovom odvođenju u tamu holokausta. Nikada ljiljani koje vidimo na slici, neće biti tako lijepi i bujni niti će tako mirisati poslije njihove naredbe o hapšenju. Zvuk tih vojničkih čizama koji prati nasilje, strah i očaj nesretnih roditelja ne može se zaboraviti. Ti neljudi koji su sijali takva poniženje najčešće su bili poznanici, komšije odnosno demoni u ljudskom obliku koji su svoju djecu, žene, majke dovodili u tu istu kuću da ih pregleda i liječi doktor Band.
Eh, moje komšije pravoslavci, katolici, muslimani, da mi je znati na koju li ste stranu okrenuli glavu u vremenu ludila kada je zahuktani voz Ćiro došao na željezničku stanicu da bi ljudskim bićima napunio stočne vagone sa zadnjom stanicom Jasenovac? Da li se možda okrenuli glavu i gledali u modru i čistu rijeku Bosnu gdje su nekoć Alfred i Pavle pecali ribe? Neki su gledali u nebu pokušavajući pojmiti zlo koje je snašlo njihove ugledne komšije i sugrađane.
O ovim teškim danima ipak je bilo pisanih radova pa je tako o tome zabilježeno: “Zbog velikog odliva, progona i ubistava Jevreja iz Zavidovića, oglasio se ugledni trgovac iz Zavidovića Redžep Sulejmanović, koji traži od tadašnjeg reisul-uleme Fehima ef. Spahe da zaštiti Jevreje od progona, da intervenira kod Ante Pavelića. Reisul-ulema Fehim ef. Spaho mu odgovara pismom od 20. 10. 1941. godine u kojem mu saopćava da je nemoguće zaštititi Jevreje od progona jer Nijemci odvode čak i one Jevreje koji su prešli na katoličku ili islamsku vjeru.” (Jasmin F. Mehić, 75 godina od hrabrog čina Redžepa Sulejmanovića 20.10.1941/ 20.10.2016)
Pavle i Alfred skončali su svoje mlade živote u Jasenovcu. Monika Musafija u svojim memoarima “Kroz Gospić i Jasenovac – u slobodu” sjeća se i piše:
“Došla je 1941, a s njom i okupator. Nastala je tiranija. Nakon nekoliko dana po preuzimanju vlasti u Zavidovićima ustaše su nas otjerali na prisilni rad.
Prvog avgusta 1941. godine, tek što sam ustao, neko je zalupao na vrata. Kad sam otvorio, preda mnom je stajao policajac s pištoljem u ruci, povikavši:
– Ruke u vis!
Kako smo se poznavali (kod mene se hranio), nisam se uplašio. Smijući se, rekao sam mu:
– Bježi, Ante, što se izmotavaš sa mnom.
– Ruke uvis! – dreknu on ponovno. – Ja se ni s kim ne izmotavam.
Tada mi bi jasno da mi se ne piše dobro. Pred sobom ne vidim onog Antu koji je kod mene mjesecima jeo i pio na veresiju. Sada je preda mnom zvijer, a ne čovjek. U kući je nastala kuknjava. Sestre su vriskale, a Ante je i dalje vikao:
– Vadi sve što imaš kod sebe!
Izvadio sam ključeve, stavio ih na sto i rekao:
– Ja više ništa nemam.
Sestre su i dalje vriskale. Mislile su da se neću živ vratiti. Ante, držeći stalno pištolj uperen u mene, ponovo povika:
– Izlazi! A vi, kučke, ućutite!“
U drugoj knjizi koju je napisao Dr. Jaša Romano “Jevreji zdravstveni radnici Jugoslavije 1941-1945. – Žrtve fašističkog terora i učesnici narodnooslobodilačkom ratu”, između ostalih među žrtvama progona Jevreja Zavidovića spominje i Band dr. Aleksandara, ljekara iz Zavidovića. Navodi da je rođen 1877. godine i da je Medicinski fakultet završio 1901.godine. Odveden je od strane ustaša 1942. u Jasenovac, gdje je ubijen. Vrijedno je spomenuti da je student medicine bio i Pavle Band.
Ivo Goldstanin hrvatski povjesničar u svojoj knjizi između ostalog piše: “Ni hrane, pa čak ni vode nije bilo dovoljno, da se ne govori o higijenskim potrepštinama i lijekovima. Logorašice su kasnije svjedočile kako su “nekoj djeci ispadala crijeva i tako su u mukama umirala”. Radi se o tzv. prolapsu (ispadanju) rektuma, stanju koje je u medicini dobro opisano, a do kojeg dolazi zbog slabljenja mišića i vezivnih tkiva koji rektum drže na mjestu.
Strašna vremena dođu i prođu, ali se i vraćaju ako iz njih ne izvučemo pouku. To smo se najbolje mogli uvjeriti u periodu 1992-1995. Fotografije koje gledamo ni čim ne mogu navijestiti tužnu sudbinu Pavla i Alfreda jer one prikazuje jedno drugo i sretno vrijeme. Zanimljiva je njihova očuvanost i kvaliteta. Ni trunke prljavštine ili nekih fleka. Čak na njima nema ni tragova Marijinih suza.
I nakon toliko godina Zavidovići pamte dobročinstvo doktora Pinkasa Banda i u znak zahvalnosti i sjećanje na njega Općinsko vijeće Zavidovića najdužu je ulicu ukrasilo njegovim imenom.
Svjedočanstvo Monike Musafije je mogouće pročitati u nastavku.
